Krošnja drveta smeta geometrijskim picajzlama

PODIJELI

Piše: Faruk Šehić

Prvo što sam uočio, došavši kući, na adresu Titova 3, gledajući kroz zahodski prozor bila je velika praznina. Na mjestu gdje je nekad bio džinovski orah, a ovaj pridjev je baš odgovarajući, sada je bio prazan prostor. Taj orah imao je plodove veličine skoro kao teniska loptica. I bili su ukusni, bez one gorčine koju jezgro oraha često može imati. On je bio velika lisnata kupola ispod kojeg je moje djetinjstvo moglo mirno da traje. A trajalo je dugo i bilo je zaista izdašno

Zanimljivo je posmatrati kako se mijenja pejzaž u kojem si strpljivo odrastao. Prvo što primijetim jeste drveće koje nedostaje. Ljudi u malim gradovima nemaju sentimente prema drvetu, koje je raslo stotinu ili više godina. Njima je ono izvor problema. Jer ogromno drvo diže beton, asfalt, čime god da je okruženo, ono će svojim korijenima probiti ljudski obruč. Ili se osuši i umre iznutra, pa motorka mora raditi.

Uostalom, krošnja drveta smeta geometrijskim picajzlama. To su oni ljudi koji u parku traže grane što narušavaju savršenstvo ukrasnog grmlja. Oni što ispod kaputa nose sa sobom malu žagu sa drvenim rukohvatom, i, krišom, kad niko ne gleda, režu nesretne grane. Krošnja smeta okolnim građevinama, pa je zato treba skresati pri samom dnu. Na mjestu drvocida ostaće nepravilni drveni kolut sa koncentričnim krugovima godova. Panj i nešto piljevine.

Prvo što sam uočio, došavši kući, na adresu Titova 3, gledajući kroz zahodski prozor bila je velika praznina. Na mjestu gdje je nekad bio džinovski orah, a ovaj pridjev je baš odgovarajući, sada je bio prazan prostor. Taj orah imao je plodove veličine skoro kao teniska loptica. I bili su ukusni, bez one gorčine koju jezgro oraha često može imati. On je bio velika lisnata kupola ispod kojeg je moje djetinjstvo moglo mirno da traje. A trajalo je dugo i bilo je zaista izdašno.

Priča o djetinjstvu zna biti zamorna. Jer svi mi lažemo bez okolišanja. Uljepšavamo stvari i događaje. Takav je čovjek, voli da laže samog sebe. Da se samoobmanjuje pričama o idiličnom početku vlastitog života. Što je opet bolje nego da se zakači za bajke o veličanju svoje nacije, roda i poroda. Bolje je biti melanholični terorista i borac za bolju prošlost, bolje je pucati iz višecjevnog bacača emocija, nego se baviti etničkim fikcijama bez kraja i konca. Zato je volim taj orah, Adamov orah, krošnju ispod koje su mogle stati stotine ljudi, svih tih ljudi koje je vrijeme pojelo, ili prostor odnio u daleke nedođije. A šta ćeš kad ljudi čine to djetinjstvo, premda sam se uvijek oduševljavao florom i faunom na obalama jedne i jedine rijeke.

Moj prezir prema društvu seže duboko u taj idilični period. I danas osjećam nelagodu kada prolazim ulicama svoga grada, nelagodu spram ljudi. Mada je danas puno lakše jer je Bosanska Krupa prazan grad, koji oživi ljeti i s dolaskom jeseni sprema se za veliki san do mjeseca juna. Manje ljudi znači i manje nelagode. Mada bih volio i puno nelagode samo da su tu svi oni ljudi kojih više nema.

I tako sam jednog lijepog i sunčanog dana sjeo na bicikl i odvezao se na Crno jezero, koje se nalazi u kanjonu Une, na putu za Bihać. Opasan je to put za nas bicikliste, jer naš primitivni motorizovani svijet još uvijek mrzi bicikliste, isto kao što mrzi bilo koju manjinsku grupaciju. Pogotovo je opasno kada se vraćaš nazad u grad, jer su tada s tvoje desne strane stijene, i oštre šumovite padine. Tako da nema izmicanja, nego moraš brzo okretati pedale, i stalno se okretati preko desnog ramena u strahu od zmijolikih šlepera.

Onda sam stao na Crnom jezeru. Ostavio bicikl na ogradi mosta koji prelazi preko jezera, jer se ono ulijeva u Unu. A izvire iz stijene, i boja mu je baš crna, kao što mu je crna i istorija. Tokom Drugog svjetskog rata ustaše su u ovo jezero bacale srpske civile iz Bosanske Krupe, i sve one koji su bili protiv ustaške države.

Prije ovog rata, pored desne strane ceste, nalazila se grozomorna crna ruka od bronze visine dva metra. Spomenik žrtvama koje su ubijene i bacane u Crno jezero. Svi koji su tuda prolazili imali su osjećaj tjeskobe gledajući u crnu šaku, koja, zauvijek otvorenog dlana, blago savijenih prstiju, kao da će nešto zgrabiti u zraku. Ako se oslobodi bronze i iznenada oživi kao u bajci.

Na onoj strani mosta prema Crnom jezeru našao sam svijetlosmeđe voštane mrlje. Kada sam bolje pogledao, vidio sam da je to ostatak istopljenih svijeća za pokoj ubijenih duša Crnog jezera. Na postamentu onog što je ostalo od spomenika, jer je on marljivo uništen nakon oslobođenja grada, još je stajalo nekoliko tankih svijeća žućkaste boje. Neko je kriomice obilježavao mjesto stradanja iz Drugog svjetskog rata, noću paleći svijeće voštanice. Pošto je “nepodobna” istorija izbrisana iz stvarnosti, i iz sjećanja u svakoj većinskoj zajednici u BiH.

Isto tako, u prekrasnom parku, koji se prostire stepenasto prema Domu kulture u Bosanskoj Krupi, nedostaju biste nebošnjačkih prvoboraca i partizana. Stoje samo granitni postamenti

Činjenica da je drugi narod u potpunosti izbrisan iz sjećanja većinskog naroda na nekoj teritoriji ne ostavlja previše nade za svijetlu budućnost. Ako ne priznaješ nečije mrtve, teško da ćeš cijeniti i žive ljude.

Sada bih se rado sakrio ispod krošnje Adamovog oraha, barem hodao ispod njegove imaginarne sjenke u potrazi za orijaškim orasima. Ruke bi mi mirisale na eterična ulja zelene orahove kore. Kroz prozor našeg stana radijski prenos fudbalske takmice. Glas spikera Ive Tomića. Povratak u svijet kada je postojao samo Berlinski zid.

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

PODIJELI

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here