Haris Silajdžić: Nismo mi siromašni, možemo hraniti 10 miliona ljudi! Kako? Nijedan kredit MMF-a nam ne treba…

PODIJELI
Harisa Silajdžića već dugo nema na političkoj sceni BiH, bar ne u aktivnom političkom životu, ali se tu i tamo u javnosti tiho provuče poneka njegova izjava ili informacija o njemu samom, poput one od prije par godina kada je drugi put uplovio u bračne vode. On sam, pak, o svom privatnom životu ne priča javno i brižljivo ga čuva od radoznalih ušiju čaršije.
No, posljednjih godina rijetko ili gotovo nikako ne istupa u javnosti, iako brojni mediji priželjkuju intervju sa ovim harizmatičnim političarem koji je u ratnim i postratnim godinama direktno odlučivao o sudbini BiH. Za DEPO Portal načinio je izuzetak i pristao da govori o iznimno važnoj temi za opstanak i budućnost države, jedinom segmentu, čini se, koji bi mogao nadjačati nacionalne strasti i stvoriti zajednički interes – spašavanju državne imovine i njenom pretvaranju u izvor finasiranja Bosne i Hercegovine.
Na intervju dolazi ležerno, sa knjigom o jogi kojoj se intenzivnije „prepustio“ u postpolitčkom periodu… Međutim, stare navike nije odbacio pa je i dalje ostao strastveni pušač. Izgleda odlično, uprkos tome što je zagazio u 73. godinu. Ne krije da mu ubrzani tempo kojim živi današnje čovječastvo budi nostalgiju za prošlim, mnogo mirnijim vremenima, te u neformalnom razgovoru sa sjetom kaže:
– Danas je postalo gotovo nezamislivo da neko u ruci drži knjigu i čita… Danas više niko ne zna šta znači čekati telefonski poziv…
Indirektni povod za ovaj intervju bio je „Elaborat o društveno-političkoj i ekonomsko-finansijskoj opravdanosti osnivanja Fonda za ekonomski razvoj BiH“ (EUBIHFER), u čijoj izradi je sarađivao uz tim stručnjaka kojeg su predvodili prof. dr. Mirsad Kikanović, prof. dr. Sead Avdić i prof. dr. Rifat Klopić. Drugim riječima, razgovor na temu hitnog spašavanja državne imovine koja predstavlja izuzetno bogatstvo Bosne i Hercegovine, izvor finansiranja koji bi državu mogao spasiti MMF kredita, ali i načiniti jednom od najbogatijih u regiji.
Malo ko se sjeća, a malo ko i zna, da je upravo takva poruka data BiH u prvim postratnim godinama, kada smo pokušali izdejstvovati otpis tadašnjeg državnog duga. Međunarodna zajednica bila je vrlo jasna: Vi niste siromašni, imate vrijednost u državnoj imovini – stvarajte!
Razgovarale: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ i Mirna DUHAČEK
Gospodine Silajdžiću, ni danas, 20 godina kasnije, BiH još uvijek nema zakon o državnoj imovini, čak ni jedinstveni registar na državnom novu, pa samim tim ni Fond za ekonomski razvoj koji bi se temeljio na vrijednostima vlastite državne imovine. Otkud Vi u ovom projektu?
Ja sam u ovom predmetu sakupio nekoliko stručnjaka, za koje znam da su stručnjaci i da su čestiti ljudi koji žele dobro ovoj državi, i u to sam se tokom zajedničkog rada uvjerio. Svi znaju više od mene o tome, a moja zadaća je bila u politici – da osiguram da ta tranzicija bude što pravednija. Recimo, privatizacija nikad nije pravdena. Može biti manje pravedna i više pravedna ili manje nepravedna i više nepravedna, kako hoćete.
Šta nije valjalo u privatizaciji koju je BiH sprovela nakon rata pa za posljedicu imamo, uglavnom, uništene nekadašnje privredne gigante?   
To se dešavalo 1998. godine, ja sam tada bio za privatizaciju na nivou države uz monitoring međunarodne zajednice. Međutim, to se nije dogodilo zbog drugih politika i interesa, jer su tada svi, uključujući prije svega gospodina Carla Bildta, bili za entitetsku privatizaciju. To je bio zvanični stav međunarodne zajednice, a time na neki način i stav glavnih partija u BiH. Objavio sam tada više tekstova, uglavnom moja pisma, moje reakcije Svjetskoj banci, Madeleine Albright…, u kojima sam upozoravao da takva privatizacija ne valja, da ćemo imati određene posljedice, govorio sam to i Carlosu Westendorpu, koji je došao poslije Carla Bildta. On se složio s tim i rekao: ‘Da, takve će biti posljedice, slažem se, ali ja nemam kud s obzirom da nema mnogo onih koji se slažu s tobom. Ja moram napraviti okvirni zakon, tzv. negliže zakon, po kome će država prepustiti privatizaciju entitetima.’ To je bila prva polovica 1998. Ima ta knjiga, ona je prilično šarena, na njoj su glave svih o kojima ovdje pričam, i žao mi je zbog toga. To je bila prva velika greška koju smo napravili, ali to je iza nas.
Šta nam je sad ostalo?
Ostala je državna imovina, važna za one koju BiH žele kao jedinstvenu državu.
Zašto? 
Zato što se državna imovina nalazi jednako na oba entiteta. I presjecanje te vrpce između entiteta po pitanju državne imovine znači praktično gubitak državnosti za BiH i jačanje entiteta, od kojih jedan, kao što znate, želi otvoreno da se isključi iz Bosne i Hercegovine. Prema tome, to ima veliku političku važnost. S druge strane, ima ekonomsku važnost. Ako se sjećate, gospodin Gligorić (Tihomir op.aut.) je u Banjaluci – pošto su oni imali neke svoje unutrašnje rasprave – rekao da državna imovina na tom entitetu vrijedi najmanje 30 milijardi maraka. Što znači da sa Federacijom, obično svi kažu, ona vrijedi između 50 i 100 milijardi KM.
Državna imovina nalazi se jednako na oba entiteta. I presjecanje te vrpce između entiteta po pitanju državne imovine znači praktično gubitak državnosti za BiH i jačanje entiteta, od kojih jedan, kao što znate, želi otvoreno da se isključi iz Bosne i Hercegovine. Prema tome, to ima veliku političku važnost
To baš i nije mala razlika, 50 ili 100 milijardi?! 
Prije će biti 100 milijardi KM – što znači jedna ogromna vrijednost. Naš veliki stručnjak, inženjer Mustafa Begić, čovjek koji je bio u svakoj komisiji za granice, rekao mi je, nakon uvida u sve knjige, da je 56 posto površine BiH državna imovina, od toga su 70% šume, 20% livade i 10% ostalo. Zato je jako važno da ukažemo na vrijednost koju imamo, na to drugo plućno krilo na koje mi ne dišemo. Nikako! I čini mi se da se to na neki način potpuno marginalizira.
Drugim riječima, u ovih 56% bh. površine, koje pominjete, zaista postoji realno ekonomsko bogatstvo koje bi BiH mogla (is)koristiti i biti puno bogatija država nego što jeste…
Da, ali se to zanemaruje… Mi u državi, koliko ja znam, nemamo ni odsjek za državnu imovinu. Dakle, za nešto najvrijednije što imamo – mi nemamo čak ni odsjek! A naši susjedi, jer mi uvijek gledamo šta se dešava u regionu, predano na tome rade. Lani je Hrvatska sve podigla na nivo ministarstva pa imaju Ministarstvo državne imovine, a prije toga su imali uprave. Srbija ima upravu sa preko stotinu zaposlenih, Crna Gora ima upravu…
Pa imamo li mi bilo šta u tom pogledu?
Imamo odsjek za imovinu institucija, to znači nekoliko zgrada… Imamo neku komisiju, dakle ad hoc tijelo, koje je formiralo Vijeće ministara BiH, koja se uglavnom nije puno miješala u „svoj posao“ jer se od početka znalo da se radi o političkim odlukama koje drugi donose i ona se uglavnom bavila izuzimanjem imovine. Kao što je slučaj, recimo, sa američkom ambasadom. Kada su Amerikanci tražili zemlju, onda su se, naravno, pojavili svi mogući vlasnici – od kantona pa nadalje. A oni su onda sjeli i sve proučili, i vidjeli da je to ustvari imovina države. I fino su otišli u Vijeće ministara i u državni parlament – i riješili stvar sa vlasnikom. Jer je država vlasnik. Time su napravili mapu puta za sve drugo što je državna imovina u BiH. E sad, 1994. godine, kada sam ja bio predsjednik Vlade, društvena imovina je pretvorena u državnu. Od tada pa narednh 20 godina trajala je borba za imovinu države…
Jako je važno da ukažemo na vrijednost koju imamo, na to drugo plućno krilo na koje mi ne dišemo. Nikako! I čini mi se da se to na neki način potpuno marginalizira
Zašto? 
Zato što je Republika Srpska insistirala na tome da je Dayton dao državnu imovinu entitetima. A to nije slučaj. Tamo lijepo piše da Republika BiH, sad pod imenom BiH, nastavlja postojanje, dakle nastavlja sa obavezama i pravima. I niotkud se nije moglo razumjeti ništa drugo, ali eto…
Dakle, izgubili smo 20 godina dokazujući ono što je svakome jasno…
Da, a u međuvremenu se ta imovina rasparčavala na mnogo načina, trošila, raubovala i mi smo gubili na vrijednosti. Međutim, još uvijek državne imovine imamo jako mnogo. Nažalost, tu su uvijek bile političke prepreke koje su nas dovele u situaciju da danas pozajmljujemo od MMF-a.
Da smo pitanje državne imovine počeli rješavati u prvim godinama nakon rata, gdje bismo sada bili? Koliko nam je, realno, vremena trebalo?
Recimo da je deset godina bilo dovoljno da riješimo ovo pitanje. Daj državi ono što je dobila u Daytonu! Međutim nije, jer je politička stvar od primarne važnosti. Zašto? Zato što ta presuda oko državne imovine – jača državu.
Da razjasnimo još jedno važno pitanje – kome sve pripada državna imovina? 
Ona pripada svakom građaninu Bosne i Hercegovine. I nešto smo računali, kad bi se ta suma podijelila na svakog građanina, iznosila bi između 18 i 20 hiljada KM po čovjeku. Po glavi svakog stanovnika! Sad možete zamisliti kad se sve to skupi, kakva je to sinergija i šta se od toga može napraviti. Ali se ne pravi.
Govorimo li o vrijednosti na papiru ili o opipljivom novcu?
To je vrijednost, ali kao što ste vidjeli, ima i gotovog novca. I ima imovine koja je izvan BiH. Međutim, to je uvijek visilo u zraku. Interesantno je da se u našoj javnosti čak stvorio dojam da se tu radi o nekim kasarnama. A vojna imovina nije ništa drugo nego državna imovina, i to se radi o nekoliko kasarni. Ali šta je sa ostalih 99,9 % imovine?!
Državna imovina pripada svakom građaninu BiH. I nešto smo računali, kad bi se ta suma podijelila na svakog građanina, iznosila bi između 18 i 20 hiljada KM po čovjeku. Po glavi svakog stanovnika! Sad možete zamisliti kad se sve to skupi, kakva je to sinergija i šta se od toga može napraviti
Sporazumom o sukcesiji imovine bivše SFRJ, određeni diplomatski objekti pripali su BiH. Šta možemo raditi s tim? 
Oni su sada u vlasništvu BiH, a šta raditi s tim – to je tehničko pitanje. Kao što je i problem cjelokupne državne imovine trebalo biti samo tehničko pitanje, a ne političko. Zbog toga danas pozajmljujemo novac od MMF-a, a za tim nema nikakve potrebe. Mi smo bogata zemlja po svim pitanjima.
Tvrdite da nam ne bi trebao nijedan kredit od MMF-a?
Pa naravno…
Šta to konkretno znači u praksi?
Evo kakav je prijedlog… Stvoriti ono što se u svijetu zove suvereni fond. Norveška – bogata zemlja, Kuvajt – bogata zemlja, Saudijska Arabija – bogata zemlja… Bogate zemlje su shvatile da državna imovina kada je na jednom mjestu i kada se njom upravlja s jednog mjesta, onda ona nešto znači. A ako je rasparčana, ako se ne zna ni ko uspostavlja registar, ni ko ga održava, onda ona ničemu ne služi… Ako pogledate šta radi ministarstvo u Hrvatskoj, vidjećete da upravo radi te stvari. I kaže se u preambuli da treba nešto uraditi za sadašnje generacije i one koje tek dolaze. A mi se ponašamo kao da toga nema. Šta možemo učiniti? Stvoriti fond, mi smo ga nazvali Fond za ekonomski razvoj BiH…
Ali šta nam je prvi potez – načiniti registar imovine ili donijeti zakon? Ili osnovati fond…?
Mi, ustvari, trebamo da izvršavamo presudu Ustavnog suda. Ne znam tačno koji je redoslijed, ali znam da taj fond treba odmah početi praviti, a stvari se mogu i paralelno raditi. Nećemo sad opet čekati 20 godina… Ako imamo dobru političku volju i stvarno želimo dobro državi BiH, to treba učiniti što prije. To nam može poslužiti kao kolateral za strane investicije. Veliki strani investitori neće doći ako nemaju neke garancije. Mi nemamo novaca da garantujemo njime, ali možemo garantovati drugim stvarima. Možemo uposliti dijasporu na taj način, jer ljudi u dijaspori imaju novca i rado bi ulagali u BiH. Možemo pomoći penzionerima na ovaj način…
Bogate zemlje su shvatile da državna imovina kada je na jednom mjestu i kada se njom upravlja s jednog mjesta, onda ona nešto znači. A ako je rasparčana, ako se ne zna ni ko uspostavlja registar, ni ko ga održava, onda ona ničemu ne služi
Znači taj fond bi bio izvor novca koji nama u mnogim segmentima nedostaje – u zdravstvu, penzionim fondovima, reformi državne uprave…?
Da, kao što sam rekao, taj fond bi mogao poslužiti kao kolateralni, a ima bezbroj mogućnosti kako to uraditi. Već i sama objava toga da osnivamo Fond za ekonomski razvoj BiH i, recimo, poziv drugim fondovima, naprimjer u Evropskoj uniji, da se priključe tom fondu – sve bi to promijenilo sliku o BiH u svijetu. Nema stranca koji mi nije rekao: Mi ne razumijemo, vi ste bogata zemlja. Ne razumijemo o čemu se radi! Ova zemlja može hraniti deset miliona ljudi, a mi imamo problem sa ovo što je ostalo – 3,5 miliona.
Sve to dobro i lijepo zvuči, ali kako to ostvariti kada ne postoji politička volja?
Prvi korak je predočiti to bh. građanima, zainteresirati ih za njihovo dobro, jer je to njihova imovina. Trebaju znati da je svaki građanin BiH vlasnik toga. I da biraju one ljude koji su spremni voditi računa o državnoj imovini, da se ona razvija i stavi u funkciju ekonomskog oporavka BiH.
Kao naprimjer…?
Imali smo za to nekoliko prilika – od autoputa koji nismo napravili, a mogli smo…Zamislite kolika je šteta od toga. Pa smo imali energetske projekte protiv kojih se kuka i motika digla, a sada svi kažu da je to bilo dobro, jer nismo ništa privatizirali nego smo pozvali partnere. To je tada bio moj zahtjev ljudima u stranci – Hećo je bio ministar – nema privatizacije. Da ostavimo to sljedećoj generaciji, ako hoće ona to da radi, a mi da pozovemo partnere – dobro njima, dobro nama – i javile su se najveće firme iz Njemačke i Austrije. I to je palo, jer je organizovana tako dobra medijska hajka na taj projekat, pa su onda o tome pisali ljudi koji o tome pojma nemaju, i na kraju se sve povezalo s politikom…
O kolikim investicijama govorite?
Radilo se tada o 3,5 milijarde eura investicija. Da smo to tada učinili, 2008/2009. godine, mi bismo danas bili vodeća ekonomija u regionu… Šta sam ja radio u toj politici? Sasvim jasno sam davao do znanja da je meni prije svega stalo do teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH i međunarodnog priznanja BiH. Vjerujem da su mnogi koji su se borili za ovu zemlju, poginuli, da su mislili na to. Evo, sačuvali smo tu državnu imovinu, time nismo dali povoda nikome da misli da se može izdvojiti. Šta sad s tim? Kako to staviti u funkciju? To mnogi ljudi  znaju bolje od mene, ali iz nekog razloga se ne čuje njihov glas. Puno je teško probiti led, to ćete vidjeti. Dakle, govorimo, molimo za taj fond, svađamo se oko 100 miliona, a s druge strane imamo nešto vrijedno i kao da čekamo da to neko uzme.
Nema stranca koji mi nije rekao: Mi ne razumijemo, vi ste bogata zemlja. Ne razumijemo o čemu se radi! Ova zemlja može hraniti deset miliona ljudi, a vi imate problem sa ovo što je ostalo – 3,5 miliona
No svi znamo da naše institucije ne funkcionišu izvan politike, pa i taj Fond za ekonomski razvoj stoga pada u sjenu politike, a teško je povjerovati da će se to stanje lako promijeniti i državna imovina, da tako kažemo, staviti u sistem ekonomskog funkcionisanja… Na čemu temeljite svoj oprtimizam da to možemo uraditi?  
Kad bismo napravili taj sistem, vidjeli biste da ima puno građana koji u tome žele učestvovati. Mnogi ljudi neće da učestvuju u tome, jer se groze svih tih komentara, čekaju da ta oluja prođe. Mi imamo puno ozbiljnih ljudi, puno ozbiljnih stručnjaka, ali gubimo ih. A mali smo pa ih ne smijemo gubiti. Odlaze nam mladi ljudi… Treba nam adekvatan obrazovni sistem koji mora proizvoditi vrijednost ako želimo da ti mladi ljudi budu u situaciji da se nose sa svojom generacijom u ovom globalnom selu. Neko će završiti u Hong Kongu, neko u Njemačkoj… Ako se on može dobro nositi s tim, znači da imamo dobro i ozbiljno obrazovanje. Kupovanje diploma nije ozbiljno. E ovakvi projekti uozbiljuju sve, pa i to. Onda ćemo moći reći – i nama treba npr. hidrologa, inženjera… Takav projekat dat će smjer našoj privredi i našem društvu. I neće biti najvažnije šta je ko izjavio danas, pa se onda svi nakače na to…
Šta ako to ne uradimo i dopustimo da nam, uslovno rečeno, propadne državna imovina? 
Ako to ne uradimo, pred nama je grčki scenarij. Pa ćemo izgubiti sve ove resurse o kojim govorimo. I sve ćemo to morati vraćati!
IZVORdepo
PODIJELI

2 KOMENTARI

  1. Gospodin Sikajdzic ostat ce posebno zapisan u istoriji Bosanskog naroda. Razumijem da ima razliciti misljenja ali mi svi imamo pravo na svoje misljenje, stim da ga SDA nije trebala odmaknut od sebe obzirom na znanje Dr. Silajdzica. Gospodine Silajdzicu primi puno toplih pozdrava od Dzevada Cosica.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here